Oh Čudotvorna Gospe Sinjskasvakom srcu ti si danas bliskakroz vjekove majka djece mnogetebi hrle duše, srca, ruke, noge. Hodočašča odavno nemaju brojaiz ljubavi prema tebi, djeca tvojanose sobom brige, tuge i sve boliti si majka koja brižno sve nas voli. Milosti puna za grijehe i propusteza nesreće koje se na nas spustepoput crnih oblaka, dima…

Nikad nisam voljela ništa tajnovitou njima nema baš ničeg bajkovitogčak i ljubavne igrice tad izgube čariosjećaji poprimaju obilježja stvari. Tajne su tajnovite jer nose sjenezbog njih se srce steže i prenetama obavija u potpuno lažni sjajpoput vampira u zoru budi kraj. Satkane su od laži, stremnji, iluzijatajanstvenost je tad opća konfuzijatemelj joj je motiv, uvijek…

Poroci su ropstvo života i dušekroz njih zlo neprestalno pušeranjava čovjeka do same sržisamo u starenju postaje brži. Otupljuje potrebe, smanjuje željeporok ljude do iznemoglosti meljeubija dobrotu, briše savjesti tragporok se ponaša potpuno kao mag. Obuzme čovjeka do takve mjereda ne osjeća u ničemu više veseljenego u onom što se pred njim klanjadok o svemu…

Čuda su uvijek više od očekivanjarezultat našeg osobnog otkrivanjabez hladne kalkulacije sakrivanjanikakve trunke žala ni preispitivanja. Čudo je nadasve čudo samo po sebikad radi se ono što se najviše želionda kad intuicija povede srce i žarjedino učiniš onako kako želiš i znaš. Bez pitanja ni odobravanja drugihjer bez njih liježeš i sam se budišto nije…

Svijet se mijenja dan po danpolako iznutra ide prema vanljudi svakim danom postaju svjesnikoliko su putevi do sad bili tijesni. Sputani pustim granicama rizikabez da su temelji logika i fizikasve su podredili centralnoj moćiu ugrozi koja nasrne i u tren skoči. Nije prava moć u oružju i u ratuona je u miru brata prema bratujer…

Sunce i Mjesec, u meni baš kao Ti i Janebom naših duša kao pomrčina tanije skrila svjetlost koja u nama sjajedno nasuprot drugog-put obasjan. Drugi vide tamu dok se svjetlost spajane znaju da ona nema među nama krajajer što Bog zamisli i prosuđuje u voljičini da bi svijet i ljudi samo bili bolji. Svemir je…

Zavoljeti opet svoj život od početkadijeliti ga poput promidžbenog letkakoji nas opisuje od početka do krajadok spremamo se za okrilje tog raja. Biti sa sobom u apsolutnom mirudok putujemo svijetom u tom đirukoji je svojstven isključivo osobnone poznaje nečije tude ni podobno. Sve se odvija baš onako kako trebaimajući na umu zakone zemlje i nebaslojevitost…

Emocije su poput zrelih plodovakoje dolaze baš u svoje vrijemeto su ogledala našeg iskustvastižu uvijek bez najave i uputstva. Ne kucaju nikad, ulaze direktnopoput tsunamija, nikada štetnoruše, obaraju i vitlaju bijesnosa njima je sve ipak poletno. Iako sruše prošlo i mnogo sadapitaju kako, koliko, zbog čega, kadazbunjuju često, jasnije ne mogu bitiod njih se nigdje…

Presudno je pratiti unutrašnji glaszanemarivo se držati za ugled, stasiskustvo, znanje, um, razum i logikusavjest nam i stvarnost drže prodiku. U nama je kompas, sat, poveznicasigurnija od svih osobnih iskaznicatu je svemir i dah koji isto kružekao planete i zvijezde, iako duže. Sve je to skup misli kroz energijekoje kreiraju materijalne sinergijeduhovne se susreću bez…

Dobrota uistinu nikada ne kažnjavaona se nad ničim ne sablažnjavaočima punim ljubavi gleda i maziona razumije, shvaća, drži i pazi. Način na koji promatra ovaj svijetsimbolički upravo kao jedan cvijetnaraste, procvijeta, mirisom kupapoklanjajući ljepotu svima skupa. Nema tu prijevare, nikakve sjeneni to da moć preuzima dano vrijemeona ostaje, raste, širi se sve daljeuvijek više, nikada…