U životu možemo ignorirati štošta
ali potrebe i želje su poput mošta
slatke, sočne, hranjive i apsolutne
toliko blizu nama, a opet tako putne.
Jer putuju našim srcem i kolaju žilama
čine tako krug prepun tog preispitivanja
ma što radili i čime zaokupljali tad vrijeme
bježali sami od sebe, podcjenjivali dileme.
Život je prepun sadržaja i pun darova
iako iziskuje trud i daje puno kvarova
održavanje i kontinuitet uz neka pravila
postižu kvalitetu koja je etiketu stavila.
Ali život nije proizvod i nikad nema cijenu
nema nus pojava, prati mjesečevu mijenu
koliko god razumu, zakonu bilo podloženo
u slobodnoj volji potpuno jest staloženo.
Da prihvaća i daje ono što mu se pruži
sa mudrošču i razborom uvijek se druži
jer čovjek je pozvan da osvoji to nebo
ono mu je obećano i predaje se cijelo.
Ozbiljnost je to koja nam se nameće
udarima svakim promptno nas salijeće
da čovjeka trgne, u umnosti skroz slomi
iako su koraci u etapama ponekad tromi.
Kroz traume, bolesti, krah i razočarenja
izdaje, laži, sva razna gnjusna poniženja
neimaštinu, zablude, zavist, bol i gubitke
tuge koje ne bi stale u sve svijeta svitke.
A opet tolike ljepote prepune svih milosti
pregršt blaga koje namiruju nas do sitosti
dugine boje kojima slikamo života platno
očima srca su ogledalo, a nikada tek staklo.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj