Kad čovjek sa odmakom život gleda
sve ima smisla, ne bježi od pogleda
ne postaje pri tom neka kataklizma
više kao vakum spasenja i prizma.
Kroz koju promatramo prvenstveno sebe
pomalo samodopadljivo, iako ponekad zebe
ta pomisao kako, gdje i kamo nas vodi put
jesmo li zapravo pčela ili obično upravo trut.
Stvaramo li med dok pelin je u dnu čaše
da li njegov otrov to što postaje samo naše
taj gorki lijek što ozdravlja, vitalnost nosi
buneći se uvijek, sa očekivanjima se kosi.
Koliko zapravo kalkuliramo u svemu tome
mislimo na crne scenarije broda koji tone
preziremo onu nadu koja ima konačan sud
odbacujemo sreću,misleći pa nisam ja lud.
Zar radost je došla na tako nisku cijenu
da se na nju ne računa, ostaje na ledu
cjenjkamo se bez prestanka i gubimo
za nju je dovoljna garancija- mi ljubimo.
Zaboravljamo jednostavnost disanja
namećemo sebi sva ta pusta odricanja
postajemo sveci nepotrebnog trpljenja
dok u nama živi bunar raznih htijenja.
Kažnjavamo okrutno, a gubimo lako
mičemo se sa mjesta sigurno, polako
kao da će sporost nekom nešto dati
oplemeniti ga neće svi zemaljski sati.
Zato pomno prati što ti tvoje srce kaže
ne zna od njega nitko, što je tebi draže
riznica je to oduvijek, blaga i prokletstva
tek u njoj posjeduješ za spasenje sredstva.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj