Očima razuma često izgleda strašno
ono manje bitno, isto i veoma važno
dođemo u situacije u koje nismo htjeli
kao da je servirano pa smo za stol sjeli.
Nema tu nikakve logike- samo slijed
možemo razmišljati o tom unedogled
iako se čini da postoje bar tri rješenja
redom idu mogućnost, potreba, želja.
Lome nas iskustva, slike prvotnog viđenja
sva ona logična i prva vlastita predviđanja
koja su putem izgubila osobiti onaj značaj
ponavljajući u dubini; prošlosti se ne vraćaj.
Život jest tek uzročno posljedični slijed
kad si u punoj snazi, zreo, potom sijed
svaka faza i ruta obilježili su putovanje
u kojima smo proživjeli to prošlo stanje.
Sve u nama je oblikovalo upravo danas
što je bilo za druge, a što ostalo za nas
kako je ipak s vremenom sjelo na svoje
iskustveno što nosimo, to je ono moje.
Gledajući oko sebe, ima tu raznih slika
nameću se razne opcije, mnogo prilika
koliko zapravo diraju nas da bi bili živi
ne samo da smo svjedoci; pošteni, krivi.
Osjećamo li otkucaje srca i kolanje krvi
jesmo li nekome među svima, ipak prvi
bliskost jest impuls koji spaja dvije duše
u činu jedna pred drugom kad se skruše.
Na pola puta između srca i razuma
postoji ono mjesto koje se ne saziva
ono se pronalazi i djeluje uistinu tako
ništa strašno, tek uz ljubav, sve ide lako.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj