Ljubav je počelo i nadahnuće
ljubav je vlastitog ega smaknuće
ljubav je više od sigurnosti kuće
ona je plamen gdje sve je vruće.
Sagorijeva prošlost i zbilju u trenu
skida sa očiju uspomena mrenu
sve topi i oblikuje baš prema želji
ona stvara u cjelodnevnoj smjeni.
Nikada se ne umara jer stalno grije
ona se raduje i neprestano smije
njoj pogled je radost što se rađa
nikad joj nije do raspre i svađa.
Ona ne pita mnogo, a zna dosta
s njome u društvu potrebito posta
s lakoćom gradi, umije i štuje
harmonijom djela povezuje ljude.
Dušama zapovijeda sa lakoćom
ukrašava ih nježnošću i finoćom
daruje elanom i entuzijazmom
nikada ne ranjava sa sarkazmom.
Jer voljeti ne poznaje odmore, distance
u ignoriranju nema nikakve romance
pravdati se vremenom za svoje zauzeće
tražiti u drugima zrnca svoje sreće.
Ta zrnca koja se poput bisera nižu
samo su navike oholosti što gmižu
gdje se sve samo zbraja i množi
dok se u željenu sliku ne složi.
Pa gledamo kroz prizmu želja
punih snova sa trunkom veselja
a ne znamo kako je voljeti samo
ono što od neba je za nas odabrano.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić

Love is a beginning and inspiration,
love is the slaying of one’s own ego,
love is more than the safety of a home,
it is a flame where everything is aglow.
It burns the past and reality in a moment,
removes the veil of memories from the eyes,
it melts all and shapes it as it wishes,
it creates through endless, tireless tides
.It never tires, for it is always warming,
it rejoices and endlessly smiles,
its gaze is a joy that is newly born,
it never leans toward quarrels or trials.
It asks for little, yet understands much,
in its presence, one becomes complete,
with ease it builds, nurtures, and honors,
connecting people through harmony’s beat.
It commands souls with gentle ease,
adorning them with tenderness and grace,
it gifts with vigor and bright enthusiasm,
never wounding with sarcasm’s trace.
For loving knows no rest nor distance,
in neglect there is no romance at all,
to justify oneself with time and duties,
to seek in others what makes us feel whole.
Those grains, like pearls in a string,
are but habits of pride that creep and grow,
where all is counted, added, and multiplied,
until it fits the image we wish to show.
So we look through the prism of longing,
full of dreams with a touch of delight,
yet we do not know how to truly love
what heaven has chosen for us as right.
With love, Željka.
Author: Željka Šabić
Komentiraj