MorePoezije

Porama srca i strujanjima duše, mora poezije svaku tugu ruše.

Slobodno srce za ljubav moli
ono priželjkuje iz dubine da voli
da pronađe svoju sreću po mjeri
utaži potrebu kroz nadu u vjeri.

Sloboda sa slobodom da se rađa
na moru života, ta zajednička lađa
nošena jednim vjetrom u smjeru
zajednički, dok ruše svaku barijeru.

U toj apsolutnosti bez sjena
prebiva čista, jasna, strasna želja
koja se hrani, ispunjava i pije
te drugi nitko nikad tu važan nije.

Samo to dvoje što postaju jedno
gdje sve je drugo nevažno i bijedno
prema toj sreći koju osjećaju i grade
na svim trenucima neumorno rade.

A svaki udah i izdah vrijedniji od zlata
gdje se diše i uživa bez ikakvog inata
a vole se svi, bez ikakvih odstupanja
jer dvoje je fokus i nema više lutanja.

Sve ima smisao i svoju svrhu
kada si dolje, kao da si na vrhu
sve je prepuno ljepote i šansi
svakoj mogućnosti daju se avansi.

Vjerno je sve i puno povjerenja
nema okrutnosti, ni razočarenja
puno je boja, šaroliko i bistro
sve je novo, a uvijek fer, isto.

Takva je ljubav, apsolutna, čista
u njoj se živi, raduje, voli i blista
brine, tetoši, podržava, množi i hrani
sa njom si uvijek na pravoj strani.

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić

Posted in

Komentiraj