MorePoezije

Ponekad treba stisnuti zube
sakriti se od orkanske oluje
ući u skroviše, sakriti od kiše
pustiti galamu i čuti je tiše.

Znati da sve će proći i novo doći
ući u trenutak baš dan po dan
vjerovati van svake logike stvari
kad su u kontrastu vlastite naravi.

Jer nekad izdržati je sasvim dovoljno
čekati da vjetar zapuše povoljno
dati vremenu da pokaže svoje lice
fokusirati se na značajne sve sitnice.

Premostiti očekivanja i kušati nadu
izustiti štošta samom sebi u bradu
da ne čuje nebo, niti itko drugi
što ti to tišti i trne kroz grudi.

Ne mora se sve razumjeti, ni znati
dovoljna je ljubav tek da se shvati
neizmjerno i nasušno dobro u svemu
iako otvara diskusiju i dilemu.

Prepuštanje je baš poput rijeke
življenja proteklog kroz vijeke
koje pronalazi tokove i dalje teče
od svakog jutra, pa do navečer.

A noć sama što skriva taj put
čini da budeš i pospan i ljut
pravi oblutke od te tvoje muke
uzdasima moli i smiruje ruke.

Da nanovo možeš opet ispočetka
pisati emocije od retka do retka
uvidjeti spoznanje da Bog te ljubi
a s Njim se nikada život ne gubi.

S ljubavlju, Željka.