MorePoezije

Volim gledati pučinu mora, biti blizu
oblačiće koji rijetko i lijeno putuju u nizu
to plavetnilo koje se stapa bez granica
djeluje kao posljednje odredište, stanica.

Valove koji se blistaju poput srebra
opuštaju moje meso, osobito rebra
osnažuju dušu i pluća potpuno u meni
bez da pitaju o uloženom vremenu, cijeni.

Ljude koji govore različitim jezikom
uživaju u istom ambijentu velikom
da u njega stanu odmor i razgovor
za potpuno uživanje ne treba izgovor.

Mirisi koji se miješaju sad kroz zrak
kreme koje djeluju kao da je mrak
ekrani hvataju slike, pažnju i kadar
oči su ovdje isključivo pogleda radar.

Zvukovi glazbe koji nas vode daleko
prošlost, budućnost, gdje je naš netko
opušten čovjek mašta i stvara scenarije
ne podnosi ograničenja, nikakve akvarije.

Jasnoća neba oslobađa teret i brigu
nije presudan ulazak u neku prvu ligu
sve je samo po sebi tako neponovljivo
da u blagosti ljepote postaje obnovljivo.

Čak i to žalo pod stopalima ima smisla
masirajući oblikuje eleganciju lista
koža nam diše slobodna i tako čista
upija svjetlost što kroz nju živo blista.

More je stvoreno za potpuni užitak
svakom ljudskom biću ono je bitak
dostupan svima sa brigom za očuvanje
ni more ni sve u njemu ne zaslužuju manje,

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić