Priroda

Još jedan novi i sunčani dan
čovječe budi sretan, nasmijan
jer dani iskupljuju tvoju dušu
sa vjetrovima koji odasvud pušu.

Neki su jaki, olujni i razorni tako
da okrenu sve na zemlji naopako
odjekuju i provru na drugoj strani
gotovo ništa ne uspije da se brani.

Samo goli životi u traženju spasa
na tom bjegstvu važi jedna trasa
bez ičega i bos i gol sve do pasa
ne igra prestiž, pripadnost, ni rasa.

Priroda čini kako i koliko hoće
pribraja uloge, dobrotu i zloće
ona ne kažnjava svojom silinom
nego spašava vapajem, gorčinom.

Čisti i diše te zemaljske pore
kad osjeti i zna da može bit’ gore
jer nutrina planeta odveć je sveta
neodgovornosti ljudskoj je meta.

Jer profiti i ta pohlepa koji je truju
duboko u njezinu postojanost ruju
u svrhu koju je dobila od stvaranja
spremna od početka na razaranja.

Jer ljudi dolaze i odlaze dok ona stoji
putanjama na kojima se nikoga ne boji
pokorna i poslušna zakonu svemira
u kojem nema nepravednih nemira.

Samo ljudi mogu nepravdu činiti
sa njom se nikada ne mogu miriti
jer kad savjest, dobrota ljudi zakaže
tu ekstrem prirode svoj prst pokaže.

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić