Praštanje

Praštanje nije disciplina
nije i nikad neće biti vrlina
ne planira se, niti odgađa
to je reakcija koja pogađa.

Ravno iz srca bolno izlazi
dok u dušu drugoga silazi
da ga obuhvati i zahvati
milinom da počne plakati.

Te suze koje odnesu terete
svega što odnose poremete
poput nabujale rijeke teku
ostavljajući površinu meku.

Mekoća koja upija i diše
čime duša voli još više
tuge, boli i ljutnju briše
kao list na vjetru se njiše.

Ta lakoća koja se nosi
nježno kao kapljice na rosi
koje umivaju snuždeno lice
krhko kao drhtaji ptice.

To čudesno davanje povjerenja
koja donose nova usmjerenja
gdje se mijenjaju pozicije
bez natječaja i opozicije.

To davanje koje mnogo prima
u kojoj se rađa posebna klima
kad raste sigurnost i lojalnost
spontano služenje i odanost.

Jer samo ljubav može praštati
uvijek iznova živjeti, maštati
jer samo srce najbolje znade
kako nebesa i duše zajedno rade.

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić