Ljubav je vatra, ljubav je plam
ona je oganj i potpuni žar
što gori i grije, sažiže i tinja
toplinom, milinom sve obavija.
Dogorijeva dane i stvarnosti
unosi u život potrebne radosti
poklanja optimum stvaranja
nježno i potpuno do izgaranja.
Dogori prošlost i sve što je loše
sažiže jade i boli koje nas troše
pri tom ta svjetlost obujmi duše
pred njom se srca i razum sruše.
Da bi u njoj ponovno zajsali
skupili sebe gdje smo se raspali
taj pepeo i prah gdje smo stali
sa žarom u koji smo potpuno pali.
Ali ispod njega osobnost tinja
ta urođeno blago, naša svetinja
gdje oboje jesmo u potpunosti svoji
sljedbenici jastva koje se ne boji.
Opet zapaliti vatre srca i duše
prihvatiti duh ljubavi što puše
izgarati sebe u plamenu drugog
zaboraviti svakog, pa i prvog.
Tom pepelu prošlosti zahvaliti
ne želeći ga nikada povratiti
jer dogorijelo je i postalo prah
još jedan u nizu životni krah.
A sada ponovno vatrice iskre
plamenčići crveno žuti; bistre
boje ljubavi, strasti, radosti, sreće
kreativnosti koja svijet pokreće.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
MorePoezije 
Komentiraj