Ostala sam zatečena tužbom za razvod
čestitkom za rođendan, okrutnom kaznom
za ono što nisam i trebala sam učiniti sama
nastala je u meni zbunjenost, a ne galama.
Čemu sva ona žrtva i što bi sad trebalo
za one dane kad je grmilo i tako sijevalo
one lijepe koje su zaokruživale onu priču
kad brak je sakrament podložan i “biču”.
Pokušala sam sve i usput prestala voljeti
nisam osjećala ništa koliko riječi boljeti
potrošena, iznemogla, tvrdoglava, sama
niti tragedija niti komedija, a jedna drama.
Otišla sam na razgovor nekom ispovjedniku
iznenadno i slučajno kao Božjem poznaniku
rekao je da je razvod kao na vatri pečeno jaje
promijenio je strukturu, moje životno stanje.
Oslobodio me daljnje patnje, previše je bilo
položio je zavjete u milosrdno Božje krilo
bez ljubavi svaka žrtva gubi svoj smisao
o okorjelosti srca i Mojsije je nekoć pisao.
Otklonio je tad u meni taj siloviti strah
da je razvod mojoj duši neopoziv krah
poklonio mir kojeg nitko ne može dati
pomirio srce i razum, ljubav tek shvati.
Da nije do sakramenta niti institucije
do namjerne patnje ni do opstrukcije
samo do ljubavi koja briše takve granice
prašumi ega koja se ne siječe za oranice.
Možda da je ranije bilo bi elegantnije
zbog djece ovako sad jest egzaktnije
svako pak odrastanje na svoj način boli
ali treba djela koja pokazuju da se voli.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj