Živ se čovjek ipak za konkretno hvata
nema tu iluzija i življenja pomoću rata
jedan gladijator, pravednik, Robin Hood
morao je obuzeti sav moj zabrinuti um.
Moja tad ranjivost je pogledala u drugu
naišla na beskrajnu tu upečatljivu tugu
pogledah i shvatih da zemaljska blaga
nisu garancija ničijieg vlastitoga sklada.
Ali ranjivost koja se ogledala u svemu
odjednom me je stegla i donijela tremu
kako je moguće sad osjećati daleko tuđe
kad ionako vlastita drama izgleda sve luđe.
Ipak obuzeta nečim potpuno bez kontrole
gdje nisu pomagale poslovice niti parole
u meni su se rađali leptiri svakoga dana
u kojem više nisam bila tužna, a ni sama.
Odjednom je sve postalo tako jako važno
u sebi sam osjetila preokret i to snažno
po prvi put u životu spoznala sam hrabrost
da učinim što želim i moram za svoju radost.
Počela sam imati sad svoje stvarne želje
brinuti da se ostvare postalo mi je veselje
nisam za propuštenim imala nikakav žal
pustila sam sa me nosi taj novi životni val.
Hrvala sam se sa strahovima i sa egom
junački, vodila se iskustvenom stegom
ni milimetra popuštala da izbjegnem šut
ne pognuvši nikad glave stjerana u kut.
Pokorila se tome biću bez da itko traži
moje pore žele njega, nema nitko draži
ako lijek je darovani što strelicom gađa
stvarniji je od svakoga, Noina jest lađa.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj