Dan po dan sad pomalo opet živim
onako kako mogu i znam, ne krivim
ni sudbinu, ni stvarnost, a ni želje
duh se po ljestvama silazi i penje.
Od buđenja prema snu, pa zbilji na javi
sve to nekako ispliva i zaroni po glavi
čovjek zbilja dahom osluškuje okolinu
kao nekoć nomad prelazeći divljinu.
Instiktivno znadem čak i mnogo više
prije nego ruka izbriše, pa opet piše
dvoumljenje uvijek sa obzora gleda
prije nego čovjek sudbini se preda.
Ali opet nekako odlučuje slobodno
bilo iz uvjerenja ili ipak pomodno
ulaže život i dohvaća to povjerenje
nužno izabire, otpočne opredjeljenje.
Kroz odmak vremena postaje mu jasno
da li je pogodio i da li je možda sad kasno
ispraviti pogreške uz nadoknadu propusta
ili se povući bez dostojanstvenog otpusta.
Umiriti se opravdanjem da je trajalo
ono istinsko o čemu je srce sanjalo
dok ništa od tog srcu pomoći neće
ono ima univerzalne planove preče.
Jer sve je prazno bez onog ispunjenja
gdje taj drugi nesnosna je bolna želja
jer nema zamjene kad se nekoga hoće
bio on samo san ili tek zabranjeno voće.
Poput Šeherezade u tisuću i jednoj noći
spašavam ljubav jer ljubav ne može proći
dok traje i budi sva znana raspoloženja
tvoj dodir je stvarna i jedina moja želja.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj