Zaista taj Mjesec je sjajniji bio
ništa od bljeska sinoć nije skrio
svijetlio je veličanstveno mirno
sve zvijezde uz njega tako divno.
Pružao je energiju punu mirnoće
kad srce je strasno i zna što hoće
spremno na sve amplitude boli
kada istinski se bezuvjetno voli.
Ta noć neba je poput samoće
gdje u nedostajanju nema zloće
samo nagon, želja, potreba, vjera
koja te u gledanje Mjeseca tjera.
A on te uči strpljenju i jakosti
da odagnaš sve zemaljske pakosti
stameno ostaneš uvijek vjeran sebi
toj ljubavi u srcu koja jedina vrijedi.
Ta snaga koja iz njega proizlazi
lako i spokojno u srca i duše ulazi
da miri, ispuni i pokloni strpljenje
jer mirom se ljudi uzajamno plijene.
Taj kompas u izgubljenosti povjerenja
radoznalost koja je više od pukih želja
tame koja je mračnija od crnih rupa
kad sve je pustinja gdje nismo skupa.
Taj jaz koji dobrano traje bez plana
nesporazum i strah postaju drama
izgubljeno u stihiji postojećih fama
dok sam pored svih u dubini sama.
Pa gledam u Mjesec okružen tamom
bez ikakvog titraja obavijen je slavom
crpim iz njega utjehu potrebite vibracije
jer moju ljubav usrećuju nebeske kreacije.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj