Žudnje

Žudnje su poput gladi
sve funkcionira, ali ne radi
muče te čežnje zvane jadi
bez utjehe u svakoj nadi.

Ta glad što izvire u porama
pa čak i u stečenim borama
poput ježevih bodljika strše
bockanje kontinuirano vrše.

Pa na jednu i drugu stranu
u svemu nalazimo manu
toliko toga bezveze smeta
tišinom kao galamom ometa.

Kratak fitilj u živcima stalno
sve postaje odveć manje bajno
sijevaju munje, gromovi sumnje
naziru granice nevidljive slutnje.

Da su težnje tako neizbježne
a istodobno krhke i nježne
sigurne poput šifre i lozinke
ne trpe nikad nikakve prozivke.

Niču poput gljiva poslije kiše
svakim trenom ima ih sve više
vape, zapomažu poput utopljenika
snuždeni kao slika okrivljenika.

Koji razumije, ali ipak ne shvaća
kako stvarnost pamti i vraća
ma koliko bježali i kivni bili
od svega što smo žudno snili.

Tih praznina bez ispunjenja
zamišljenih pukih snoviđenja
koji te gone poput divljih konja
tako prirodno izluđujućeg vonja.

S ljubavlju, Željka.