MorePoezije

“DRAŽI MI JE ZAKON USTA TVOJIH
NEGO TISUĆE ZLATNIKA I SREBRENIKA.’

Apsolutnost osobe definira njeno stanje radosti i bivanja djeteta u potpunom smislu.
Djeca imaju osobine potpunog predanja i povjerenja prema stvarnosti, a strah i sumnje prema nepoznatom i tamnom. Duboko osjećaju sigurnost, ljubav i prihvaćanje, te su sretna i razigrana u življenju svakog dana. Uče se rutini, ali ne gube radoznalost i lako prihvaćaju promjene.
Zašto gubimo odrastanjem takve karakteristike?
Smatramo li se zrelima i odgovornima učeći razvijati svoj ego, koji je često ohol, samoživ, sebičan, materijalan i osvetnički?
Zašto počinjemo birati vlastite igre u kojem želimo biti pobjednici, birati suigrače prema prioritetima i koristi, interesima i podobnosti?
Zašto smo zaboravili poštivati pravila igre, boriti se za fer igru, prihvaćati svih koji žele igrati se s nama, dobro znajući vrijednost prijateljstva i kolegijalnosti?
Tako je jednostavno i lako biti dijete, potpuno bezazlen i slobodan disati i živjeti sa drugima i uz druge. Sačuvati čisto srce koje je sposobno voljeti i ne osuđuvati, koje ne zna ranjavati, koje je kadro isplakati tugu i bez ikakvih prepreka opraštati.
Znati da smo svi djeca Božja kadri upravo takvi biti, na što smo pozvani i svjedočimo da je moguće i nevjerojatno lako, jer smo djetinjstvo svi iskusili.

Nebeska domovina ne poznaje okove i željezna vrata, već suptilne senzore dobra i zla koji su osjetljivi do te mjere da mogu identificirati svaki grijeh koji smo učinili, a nismo ga pokajali i odrekli ga se. Dijete može prekršiti pravila, ali nikad zakon ljubavi da bi naudilo ikome. U tome je vrijednost i ljepota, ne stvarati bol, već ljubiti do mirotvorstva u kojem nitko nikada ne može biti ugrožen.

Zato ostanimo djeca u svojim srcima, prepustimo se Providnosti koja će nas štititi do kraja, sačuvati naše savjesti da zadržimo mir u sebi koji je dragocjeniji od sveg bogatstva ovoga svijeta.
Imajmo milosti prema izgubljenima i odbačenima, onima koji su sagriješili jer nisu upoznali dar milosti biti dijete Božje. Potražimo ih i vraćajmo putevima slobode i ljubavi, jer oni vode u raj, mjesto u kojem smo svi potpuno sigurni. A to mjesto već danas je u našem srcu koje prelazi u naš um i u naše riječi i djela. Svjedočenje takve stvarnosti privlači i razoružava istovremeno, pobjeđuje i razgoni tmine, a donosi snagu i spokoj.
Divne li moći u tome da pobjeđujemo sebe, a slavimo i ljubimo druge.
Ljubiti je najistinskiji način potvrde da jesmo, možemo i hoćemo. To je temelj za življenje i stvaranje u punini. To je opstojnost i kontinuitet života koji se neprestano rađa i umire, raste i obogaćuje u svakom smislu.
Neka oružje nikad ne budu igračke koje ubijaju i ruše, oduzimaju iz usta da bi hranile interese ega.
Neka mir, ljubav i poštovanje brane ovaj svijet, da bi prosperitetno i dostojanstveno svi živjeli naše vrijeme u njemu.
Sva djeca svijeta imaju zajedničke želje, koje bez problema sprovode u djelo, učimo od djece, prisjetimo se obrazaca koje dobro poznajemo i budimo poput njih, vječna djeca koja mogu igrati velike igre koje omogućavaju miran i egzistencijalan život za svakog čovjeka i očuvanje praiskonskog izgleda planete da bi se očuvao svaki živi stvor i svaka jedinka kao vječni dokaz i neprocjenjivo bogatsvo Božjeg stvaranja života na Zemlji.

Nemoguće je u takvom stanju pogriješiti, zar ne?

Jedina pravda i pravo je biti i ostati dijete Božje.

A tako je lako zaboravljati i opraštati sebi i svima koji nisu ponovno došli ili su otišli iz njega, misleći da odrastanje i zrelost nisu na nivou vrlina djeteta.

S ljubavlju, Željka.