Sad između Sunca, Zemlje i Svemira
odvija se razgovor koji sve ljude negira
kad misle, rade, onako kako neki hoće
ne shvaćaju granicu od dobra do zloće.
Sunčeve zrake dopiru do površine
cijelu planetu zvjezdani snop ošine
svaku kap, zakutak, travku, stijenu
glavu, vrh, krošnje, morsku pjenu.
Lice Zemlje svaku zraku poprima
u svojoj je utrobi pretvara, otkriva
kroz toplinu koja grije na njoj žive
da bi opstala i održala razne klime.
Potom u Svemir poslala višak topline
točno koliko je primila za svoje zime
balans prirode zbilja savršeno je točan
ali čovjekov izbor i čin je uistinu moćan.
Stvorili smo industriju prepunu plinova
punu otrova i crnih gustih loših dimova
stvorile su foliju poput teškog stakla, a
priječe toplini da bi se sa zemlje makla.
Toplina se vraća ponovno na planetu
uzrokuje prirodi i ljudima sve veću štetu
poremete klime, temperature i tlakove
imaju efekt ulaska u smrtonosne vlakove.
Zemlja jest poput zatvorenog automobila
u kojem smo ostavili dijete koje minut ima
da ga netko spasi otvarajući neki prozor
jer roditelju je um blokirao, nema dalekozor.
Da uvidi snagu zakona prirode, odgovornosti
kad su obveza i žurba jače od sposobnosti
da reagiramo unaprijed, spriječimo tragedije
ne gledamo katastrofe uživo i kroz medije.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
MorePoezije 
Komentiraj