Izuzetno sam strpljiva u koječemu
čak i kada mi se žuri i imam tremu
kroz promišljanje, sumnju i dilemu
unatoč potrebama, svima i svemu.
Ne zato što mi se generalno ne žuri
to vrijeme na zemlji nepovratno curi
nego duboko vjerujući u smisao priče
u koju je uključeno neko ljudsko biće.
Promatram razvoj koji me zaokuplja
kad moje misli baš fokusirano okuplja
bez kontrole, nikakvoga plana ni srama
kada je slaba svjetlost, pa nastaje drama.
Pa onda postanem scenarist i glumica
jer doživljaj je važan, a nikako računica
publika nije aplauz nego postaje gumica
bez sjedećih mjesta, gledalište je ulica.
Jer nekako ugled postaje prestiž okoline
da on osobno ne znači znam od davnine
mnogi su se pokajali što su ugodili svijetu
u trenutku kad su napuštali ovu planetu.
Propusti i žaljenje ubijaju, zbilja se plate
prvo ide kamata, glavnica, pa onda rate
buntom i samokažnjavanjem tad se inate
ili se bježanjem sa mjesta naglo okrilate.
Onda se gube u koječemu i pod razno
da ne bi za misli vrijeme ostalo prazno
jer srce je uporno kad nešto silno želi
podrediti se njemu, duša zdušno veli.
Zato strpljivost mnogo nade pruža
život je trnje uz latice mirisnih ruža
potrebna su godišnja doba da bi cvali
kako krenuti ako nismo u vremenu stali.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj