Mogu mnogo toga podnijeti iz ljubavi
kada se i moj razum sa srcem sudari
ne zato što bih ja to tako zapravo htjela
nego iz dužnosti jer to bi jedino smjela.
Pokorim se ljubavi uz dužno poštovanje
ona za mene uvijek rezervira smilovanje
riznica njena prepuna je mudrosti svake
milost, blagoslov izlazi iz nje kao sa trake.
Ona me uistinu odvaja od mene same
bez imalo previranja niti buke i galame
istodobno me vraća u potpunu nutrinu
gdje više osjećam vlastite duše dubinu.
Spoznajem se kao nikada do tada prije
sve se u meni sa mirom i spokojem smije
pomirbeno, gdje prošlost je samo sjećanje
sadašnjost sa budućnošću ukida vijećanje.
Zahvalna sam na tom nebeskom daru
koji transformira u meni onu Željku staru
sve poprima sasvim drugo oblikovanje
iako na oko stvarnost ima to isto stanje.
Možda isto u činjenicama datih okolnosti
nikako u granicama odveć stečene bolnosti
jačanjem integriteta i te nove sposobnosti
daleko veće u vlastitoj životnoj udobnosti.
Ostavljajući strah tamo gdje mu je mjesto
makar ih bilo više od stotinu, čak i petsto
jedini strah od Svevišnjega se samo računa
ne od svih zločestih i iskompleksiranih luda.
Podnosim zbilja dok osjećam, vidim smisao
dok mi je voljena osoba jedna jedina misao
do trenutka dok mi ljubav u meni ne ubije
ili je sam Bog u meni mačem ne suzbije.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj