Srce

Dani prolaze, a sati klize
poput pješčanog sata
kojeg okretati nanovo treba
kao i dušu ravno sve do neba.

Jer tijelo je sklono umoru samom
troši se i slabi u vremenu danom
kosti se suše, a srce nekako trne
dok pogled Svešinji na nas ne svrne.

Pa oživi nanovo taj duh u nama
kojega stvarnost svaki dan slama
da ne klonemo i ostanemo živi
a ne da dah samo iz nas viri.

Živi izvana, s mrtvi iznutra
koje li nade za novo sutra
jer radost i elan i volja i nada
najbolji su saveznici ovoga sada.

Sad po sad i danas i jučer i sutra
zalog su mirnog i divnoga jutra
u kojem sviće zora, ne samo sunca
nego veselog i spokojnog nam srca.

Srca koje se raduje, koje se nada
da će biti bolje, upravo od sada
koje briše prošlost i odmakle dane
svjesno koliko dobra u taj život stane.

Prolaznost je samo od vremena mjera
bestežinsko stanje iskustva i tijela
u kojem se duh i snage neprestano klate
čine baš sve da u balans nas vrate.

Ono u kojem smo ispunjeni, živi
gdje drugi i ništa više nisu krivi
jer po želji srca nađoh srce tvoje
koje isto kuca, samo za nas dvoje.

S ljubavlju, Željka.

Author: Željka Šabić