MorePoezije

Isti obzor, ali drugačiji, novi obrisi
na svom mjestu, a opet kontrasti
između svitanja, podneva, zalaska
poput susreta, sjedinjenja, rastanka.

U tom krugu života koji se tako slomi
uvelike se sastavi i iscjeljuje u boli
koja je kadra obnoviti uz pomoć nade
povjerenje koje od rođenja do smrti traje.

Uz cvrkut ptica koje pjevaju dok žive
utihnu u oluji i nikoga tada ne krive
sakriju se mudro na sigurno mjesto
ne gledajući tada lijevo, a ni desno.

Kroz krošnje stabala koje se zelene
uvijek u određeno proljetno vrijeme
to povjerenje u prirodu i dah života
ne slome u njima esenciju krasota.

Jer život se obnavlja, rađa i traje
sunčeve zrake pak neprestano sjaje
mjesečeve mijene vremenski plove
niti se sustežu, a mraka se ne boje.

Samo ljudi padaju i zlo svako čine
u srcima svojim teško da se smire
vojuju u sebi, a druge prelako sude
kao da će time bolje da im bude.

Intrige, obmane, pohlepe, svake laži
svatko samo svoju istinu tumači, traži
zanijeme pred jednom što je svima dana
dolazi im često kroz bol vlastitih rana.

Pa se spuste nisko, na tlo zemlje same
ona im je zaklon, za plakanje to rame
čula je vapaj, plač, uzdah i jecaje mnoge
što ih k njoj dovedoše, bez pitanja, sloge.

S ljubavlju, Željka.