Ja sam poput sunca što zrakama grije
moje srce i tijelo se toplinom pak smije
sloboda i volja što ih ljubav samo drži
svaku tugu, sjenku, sumnju odmah sprži.
Oblaci me zaklone, ali ja sam ona ista
pod svojom savješću potpuno čista
milosrdna prema svojim propustima
koji su prošli darovani i sa popustima.
Puna samilosti za vlastite sve grijehe
kojima sam posadila te životne lijehe
nešto zbog neznanja, a više i od ega
kad prijala mi nije ni navika niti stega.
Ni vjetrovi, ni oluje što pratile su mene
stvorile kreaciju od ove sadašnje žene
nisu ugrozile to nebo samo moje duše
ni najveće bitke nisu uspjele da je sruše.
Jaka poput sunca, čak i mnogo jača
Mjesec i zvijezde su mi sestre i braća
jer ja sam duša, ta vječna Božja kreacija
ja sam od Njegova počela tijek i akcija.
Baš kao i svako drugo ljudsko biće
koje u sebi nije spoznalo to otkriće
nije im dano ili ga možda nisu htjeli
za nekim drugim stolom su sjeli i jeli.
Sa kojega se servira drugačija hrana
ljudskoj duši neukusna i tako strana
samo od Boga dolazi pahuljasta mana
nije pak viđena od onih pustinjskih dana.
Zato ja ne mogu biti zmija ispod kamena
koja bi se krila iza nečije veličine, ramena
izlazila za suncem njegove prisutnosti
umirala od stvaranja otrova odsutnosti.
S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
Komentiraj