Osobni krah je mjesto susreta sa Bogom
nije to prokletstvo niti ubod sa rogom
naprosto je mjesto gdje ogolimo sebe
vratimo se na postavke poput amebe.
To je povratak na onaj pravi kolosijek
živjeti istinski iako možda i malovijek
gubici čovjeka spontano ispunjavaju
netom ga događaji precizno ranjavaju.
Poput munje rasvijetle pogled na sve
poruše stvarnost, a izgrade opet sne
gromovi životnosti podređuju egoizam
dok kiša suza natapa novi optimizam.
Čovjek se ponovo gradi iz tog temelja
dok ne svane mu ona uskrsna nedjelja
u kojoj počinje sasvim novo postojanje
neopterećeno zbrajanjem više je manje.
Sve poprima tad sasvim drugu sliku
kao pogled prema razjarenom biku
fokus je uvijek točno gdje treba biti
sa srcem i dušom se ne gube više niti.
Dok čovjek se ne vrati na ono prvo
oponašajući obrazac baš kao drvo
tim dubokim korijenjem prošlost drži
kao da je tvoriteljica koja ide do srži.
Pa opet starim stazama svojim kroči
iako je dobio potpuno drugačije oči
kojima gleda kroz potpuno novi svijet
gdje proljeće čini lasta i jedan cvijet.
I ništa nije tužnije od takvoga ropstva
kad se prezre društvo tog gospodstva
nebeske providnosti koja ljude tako boli
krunskim dokazom da ih neizmjerno voli.
S ljubavlju, Željka.
Author: Željka Šabić
Komentiraj