MorePoezije

Odavno nisam osjetila ovakav mir
potvrda ponekad zakovitla taj vir
tko je zbog čega, zašto i koliko kriv
jer snađu čovjeka muke dok je živ.

U vrtlogu događaja koji slamaju
kada se kontinuirano ponavljaju
mijenjaju oblike iz lošega u gore
proživljavaš na javi prave more.

Gubiš se potpuno i pomalo gušiš
nade, stvarnost tad gradeći rušiš
potpuno mijenjaš unutrarnje biće
cijeniš se manje od skupljene siće.

Gubiš se i ne osjećaš više ništa
prazan papir, mrak, prolivena tinta
sve postalo je tako iole svejedno
bez pitanja i odgovora što je vrijedno.

A onda vapaj, zadnja trunka života
kad posljednji impuls pomoć omota
netko jači i ljudskiji da stavi na mjesto
jer ima moć, zakon, to čulo šesto.

Potraje i vrijeme potvđuje okolnosti
uviđa namjere, radnje i sposobnosti
jer čovjek se danomice dokazuje
svoje namjere, misli, živeći pokazuje.

Ulazeći u dinamiku druge stvarnosti
koja odvede počesto i do krajnosti
iziskuje razbor, toleranciju, strpljenje
veću i nasušniju od najveće želje.

Prihvaćaš proces i promatraš druge
nešto se odvija na duge životne pruge
ali kad se stigne do zadnje stanice
mir postavlja bolu neprobojne granice.

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić