MorePoezije

Može li se čovjek odreći svog čovještva?
Ne! To ne bi bilo nimalo ljudski.
Treba li se zakopati u rupu promašaja?
Tek kad ga se zagrobnu raku spusti.

Ljudi griješe i pate i postaju ranjivi
ne da bi se upropastili jer su slabiji
od pogrešnih odluka i promašaja do
žrtvovanja, posljedica umnog snošaja.

Mislima kojima opravdavaju loš izbor
djelima koji im ne idu nikako u prilog
reakcijama koje dovode do destrukcije
uništavaju im napose vitalne funkcije.

Frustracije koje se porocima liječe
vide i znaju varajući privid te sreće
potonuće koje vodi do samog dna
prije nego zbroje to “dva plus dva”.

A čovjek je prvenstveno božansko biće
vičan da u duši to neprestalno kliče
stvoreni smo konačno na Njegovu sliku
da je uprisutnjujemo u svaku priliku.

“Jer žrtva mi nije mila” – Gospodin kaže
Bog nikada ne griješi i nikada ne laže
mila mu je istina i radost svakog bića
važnija od svih počasti, važnih otkrića.

On u ljudima budi i daje tu milost
da osjeća sreću i sa svima bliskost
slaveći život u odabiru ispunjenja
prateći kompas mogućnosti i želja.

Zato hrabar budi kad svoj život vodiš
oceanima ljubavi sigurno tad brodiš
ni vjetrovi, ni struje, a ni morska bolest
ne daju toj sreći ultimatum, a ni protest.

S ljubavlju, Željka.