MorePoezije

Ne znam što više volim ruke ili oči
tvoj osmijeh kad u meni sve poskoči
zabačaj kojim pokazuješ radost i u
meni probudiš svu ženstvenu slabost.

Pa se u meni sve odjednom budi
postaju mi važni svi događaji i ljudi
sve poprima boje, nijanse, lepeze
u cvijeću, drveću i u sjaju zvijezde.

Zavolim sunce jer i tebe tad grije
svjetlost Mjeseca koji se smije
livade, pašnjake, gore i planine
što vrvi životom iz same dubine.

Oblake i nebo koji te pokrivaju
misli koje s tobom putuju, snivaju
ptice koje lete lako kroz nebesa
bez imalo sumnje i nekog stresa.

Kroz krošnje kojima vjetrovi pušu
nevidljivo kao ljubav kroz dušu
kao osjećaji u srcu se mrijeste
poput riba, ptica što se gnijezde.

Na cestama koje nas uvijek spajaju
na raskršćima gdje se putevi račvaju
do ciljeva kamo polazimo i stižemo
jureći i usporeno, čak i kada gmižemo.

Kad stojimo na mjestu poput znakova
skriveni u kamenu misli poput rakova
jazbinama prošlosti poput medvjeda
raljama sadašnjosti u smislu svejeda.

Ništa to nije u usporedbi sa tobom
kažem to jasno, ponovila bi pred Bogom
jer ljubav obuzima i nikad nije kriva
ima tu moć da čovjeka nađe i ostavi živa.

S ljubavlju, Željka.