MorePoezije

Postoji samo jedno more ljubavi
u kojem se lađa duše otisne i sudari
pa spašava samo srce, živu glavu
podiže zastavu bijelu, crvenu. plavu.

Bijelu za predaju nevinu, blagu, čistu
kao kao kap rose na proljetnom listu
gdje se u potpunosti gubi ono JA
istinski samo priziva i pruža predaja.

Crvenu za ljubav, strast i jedinstvo
sljubljivanje da bi se osjetilo bivstvo
intimnost kroz prodiranje i predanje
da bi stiglo u međusobno poniranje.

Plavu za spoznanje, red i mudrost
kroz koju silazi Duh u našu umnost
da bi se posvetili, rasvijetlili i znali
koliko je vrijedno što smo uzeli, dali.

To kormilo ljubavi koji vodi nam duše
pazi i čuva blago u nama kroz suše
jer struje i valovlje zavisti od svijeta
čupaju pupoljke da cvijeće ne procvjeta.

Ali more poštuje tih granica obale
bijesno ih zapljuskuje bez pohvale
ne u stijenju tih njihovih kamenih srca
već u huci koja strah im u kosti uštrca.

Skamenjuju se silno sada od tog zvuka
većoj od potresa i smrtnih svih muka
jer je more bijesno i ljubomorno gordo
kad se na ljubav odgovora lažno i podlo.

Samo kapetan te lađe što kormilo drži
kadar je obijest tog svijeta u trenu da sprži
jer u ženskom srcu ta lađa je od neba dana
da pučinom plovi uz tog jednog kapetana.

S ljubavlju. Željka.

Autor: Željka Šabić

.