U tom svemiru prepunom života
tinja buktinja veličanstvenih nota
stvarajući harmoniju reda ljepota
tajanstveno uprisutnjenih krasota.
Blještavih zvijezda vječnog sjaja
bezgraničnog prostora bez kraja
nebrojenih planeta tako dalekih
u postojanju nepobitno stamenih.
Ali ova naša posebno je mjesto
doživljavamo je potpuno svjesno
svako ljudsko biće je milje Boga
vrijedno viđenog i više od toga.
Čovjek je dostojanstvo kreacije
koje se proslavlja kroz sve nacije
neponovljiva jedinstvenost vrste
očituje se čak otiskom kroz prste.
Toliko slični, a opet tako drugačiji
nemilice svoji, opetovano i svačiji
ne možemo živjeti bez bliskosti
iako činimo svakojake niskosti.
Bježimo, ali se ponovno vraćamo
vremenom toliko toga shvaćamo
u nama dozrijeva plod zahvalnosti
stvara to sjeme istinske radosti.
Da pronalazimo, otkrivamo sebe
da prošlost oplemenjuje, ne grebe
otpuštamo tuđe slabosti i krivnje
napuštamo te bolesne naše kivnje.
Okrećemo se sjaju vječnosti u nama
gdje samo prolazi ta bizarna tama
ugaslih razočarenja i nepravde svake
koje su stvorile u nama osobe jake.
Poezija za dušu i rast. 📖💫
Pjesnikinja iz Splita, u uvodu profila 📖“.

S ljubavlju, Željka.
Autor: Željka Šabić
In that universe brimming with life
glows the blaze of magnificent notes,
creating harmony, order, and beauty,
of mystically manifest wonders.
Of shining stars with eternal gleam,
of endless space without a seam,
of countless planets far and small,
steadfast in being, defying all.
Yet ours is a place quite special indeed,
which we perceive with conscious heed;
each human soul — God’s precious art,
worthy of sight, and more in heart.
Humanity is the dignity of creation,
honored across every nation;
the unrepeatable uniqueness of kind,
shown even in the print we leave behind.
So alike, and yet so far apart,
mercilessly ours, yet everyone’s part;
we cannot live devoid of closeness,
though we commit acts of baseness.
We run away, only to return again,
and with time, comprehension we gain;
within us ripens the fruit of grace,
sowing true joy in its embrace.
To find ourselves, to self-discover,
let the past refine, not hover;
we free from guilt and weakness shared,
abandon grudges we once declared.
We turn toward eternity’s inner glow,
where only fleeting darkness goes—
extinguished sorrows, unjust chains,
that forged the strength our soul retains.
With love, Željka.
Author: Željka Šabić
Poetry for the soul and its growth. 📖💫
Poetess from Split, in her profile’s oath 📖
Komentiraj