MorePoezije

Blagoslovljeni smo dok padaju kiše
zar čovjek, priroda, trebaju mnogo više
oblaci su milost iz kojega daždi život
na putovanju kojim ne upravlja pilot.

Kiše se spuštaju, padaju, rose i liju
one plaču dok istodobno se smiju
zalijevaju, polijevaju, prskaju, moče
one prolaznike do kostiju smoče.

Pljušte, poskakuju, operu i čiste
svaki zakutak u vrtlogu vrisne
odčepljuju, začepljuju u trenutku
nosi bujice baš svakome vrutku.

Pune izvore, jezera, potoke, rijeke
pri tom stazu puta pedantno pomete
pomiču zemlju, poruše granice
žele protok života, nikakve tamnice.

One oživljuju, natapanjem mekšaju
kao i zemlju, dušu u mah smekšaju
pospanost koja prati padanje kiše
iritaciju, bjesnilo,kao gumicom briše.

Umiruju misli koje se odmaraju
nove početke olakotno stvaraju
sasvim ponizno gledaju stvarnost
odmoran čovjek primjećuje radost.

Vidi i gleda odjednom bistro i jasno
shvaća da ništa nije rano, ni kasno
da stvarnost i ljudi nepobitno rastu
neovisno na svaku takozvanu kastu.

Kiše su poput suza ljekovito moćne
tako tople i hladne, neizmjerno sočne
mjerljive su količinom naše dobrote
urešene pečatom i snagom strahote.

S ljubavlju, Željka.

Autor: Željka Šabić